IDIOT — разлика између измена

Садржај обрисан Садржај додат
Ред 3.490:
Ne sećam se tačno koliko je to moglo trajati; isto tako se ne sećam pouzdano ni da li sam koji put padao u zanos ili nisam. Tek, najzad, Rogožin ustade, isto me onako lagano i pažljivo odmeri pogledom kao i prvi put kad je ušao, ali se sad nije osmehivao, nego tiho, skoro na vrhovima prstiju priđe vratima, otvori ih, zatvori i ode... Ne ustadoh s kreveta; ne sećam se koliko sam ležao otvorenih očiju neprestano misleći. Ko zna o čemu sam mislio; ne sećam se
ni kad sam zaspao. Idućeg jutra se probudih kad mi stadoše lupati u vrata, već posle devet časova. Kod nas postoji sporazum: ako ja sam do devet časova ne otvorim vrata i ne viknem da mi donesu čaj, onda Matrjona ima da mi lupa na vrata. Kad otvorih, meni najednom iskrsnu misao: pa kako je mogao on ući kad su vrata bila zaključana? Raspitah se i uverih da stvarni Rogožin nije mogao ući jer se i sva ostala naša vrata noću zaključavaju. Eto, taj naročiti slučaj koji sam tako potanko opisao bio je uzrok što sam se konačno ,odlučio'. Moju konačnu odluku potpomagala je, dakle, ne logika, ne logično ubeđenje, nego odvratnost. Nema smisla ostajati i dalje u životu kad on dobija tako čudne oblike koji vređaju. To priviđenje me je ponizilo. Ja nisam u stanju da se potčinjavam mračnoj sili koja prima obličje škorpije. I tek tada kad sam već u sumrak osetio najzad u sebi konačni momenat potpune odlučnosti, laknu mi na srcu. To je bio tek prvi momenat; zbog drugog momenta odlazio sam u Pavlovsk, ali to je već dovoljno objašnjeno.«
===VII===
»Imao sam mali džepni pištolj; počeo sam da ga nosim još dok sam bio dečak, u onim smešnim godinama u kojima počinju da nam se dopadaju priče o dvobojima, o razbojničkim napadima, o tome kako će i mene neko izazvati na dvoboj i kako ću i ja viteški stajati pred pištoljem. Pre jedno mesec dana pogledao sam ga i pripremio. U futroli gde je stajao nađoše se dva metka, a u barutnom rogu beše baruta za jedno tri metka. Taj pištolj ništa ne vredi, trza u stranu i bije jedva na petnaest koraka. No, naravno, on će ipak razmrskati lobanju ako ga čovek pritisne uz samu slepoočnicu.
Odlučio sam da umrem u Pavlovsku, u ranu zoru, sišavši u park, da ne bih nikoga uznemiravao u letnjikovcu. Moje ,Objašnjenje' će policiji dovoljno celu stvar objasniti. Ljubitelji psihologije i oni kojima je to potrebno mogu zaključiti iz njega sve što im se bude svidelo. No ja ipak ne bih želeo da ovaj rukopis bude predmet javnosti. Kneza molim da jedan primerak ,Objašnjenja' zadrži kod sebe, a drugi da pošalje Aglaji Ivanovnoj Jepančinoj. Takva je moja volja. Svoj leš zaveštavam medicinskoj akademiji u naučne svrhe. Ja ne priznajem nikakve sudije nad sobom, i znam da sam izvan svake sudske vlasti. Sasvim nedavno me je veoma nasmejala ova pretpostavka: šta bi bilo kad bi meni najednom palo na pamet da nekoga ubijem, ili možda i deset ljudi odjednom, ili da učinim nešto najstrašnije, nešto što se smatra kao najstrašnije na svetu, u kakvom bi se škripcu našao sud sa mojim rokom od dvetri nedelje života i sa nemogućnošću mučenja i torture? Ja bih lepo umro u njihovoj bolnici u toploj sobi, pored pažljivog doktora, vrlo verovatno mnogo udobnije i prijatnije nego kod svoje kuće. Ne razumem zašto ljudima koji su u položaju kao i ja ne dolazi ista takva misao u glavu, makar samo šale radi? Uostalom, možda ta misao isto ovako i njima dolazi: veseljaka se i kod nas može naći dosta.
Ред 3.617:
On se zanese na klupi, ali njegov nemir se nastavi i u snu. Pre nego što će da zaspi, seti se da će Ipolit poubijati deset ljudi, pa se nasrne ja besmislenosti te pretpostavke. Oko njega beše divna, vedra tišina, samo sa šuštanjem lišća, od koga, rekao bi čovek, sve oko njega postaje još tiše i samotnije. Sanjao je mnoge snove i sve neke nemirne, od kojih bi svaki čas zadrhtao. Najzad mu dođe žena... On ju je znao, toliko ju je znao da ga je to već bolelo; on je oduvek mogao reći ko je ona i kako se zove, ali čudno, ona sad kao da je imala neko ni blizu onakvo lice kakvo je on oduvek poznavao, i sad do bola nije htela da prizna da je to ona žena. Na njenom licu beše tako mnogo pokajanja i užasa kao da je bila neka strašna prestupnica, i da je maločas izvršila užasan zločin. Suza drhtaše na njenom bledom obrazu. Ona ga zovnu rukom da lagano pođe za njom... Srce mu pretrnu; nipošto, nipošto ne htede da prizna da je ona prestupnica, ali je osećao da će se sad desiti nešto strašno, za ceo njegov vek. Ona kao da je htela da mu nešto pokaže, tu u blizini, u parku. On ustade da pođe za njom, kad se najednom razleže pored njega nečiji vedar, svež smeh; nečija ruka se najednom nađe u njegovoj; on uhvati tu ruku, snažno je stište i probudi se.
Pred njim je stajala Aglaja i glasno se smejala.
 
===VIII===
Ona se smejala, ali se i ljutila.
Преузето из „https://sr.wikibooks.org/wiki/IDIOT