IDIOT — разлика између измена
Садржај обрисан Садржај додат
Ред 3.780:
— Ne, vi sad, dragi, nemojte da odete — zadrža kneza Lizaveta Prokofjevna — učinite dobrotu, izvolite k meni da se objasnite... Oh, što je to mučenje, a već svu noć ni trenula nisam! ...
Knez pođe za njom.
===IX===
:Ušavši u kuću, Lizaveta Prokofjevna zastade već u prvoj sobi; dalje nije mogla ni kročiti; spusti se na otoman sasvim iznemogla, zaboravivši čak da kneza ponudi da sedne. To beše povelika sala sa okruglim stolom u sredini, sa kaminom i mnogo cveća na policama kod prozora, i sa drugim staklenim vratima u zadnjem zidu, koja su vodila u vrt. Odmah za njima uđoše Adelaida i Aleksandra, zagledavši se upitno i sa nedoumicom u kneza i u mater. Devojke su u letnjikovcu ustajale obično oko devet časova; samo je Aglaja poslednja dva- tri dana uobičajila da ustane malo ranije pa bi izlazila u vrt da šeta, ali ipak ne u sedam časova, nego u osam pa i docnije. Lizaveta Prokofjevna, koja zbilja prošle noći zbog raznih svojih briga nije spavala, digla se jutros oko osam časova, u naročitoj nameri da nađe u vrtu Aglaju, pretpostavljajući da je ova već ustala; ali je ne nađe ni u vrtu ni u spavaćoj sobi. Zato se vrlo uznemiri i probudi obe kćeri.
Od služavke doznadoše da je Aglaja Ivanovna još u sedam časova izašla u park. Devojke se nasmejaše na tu novu ludoriju svoje fantastične sestre, pa primetiše mami da će se Aglaja možda razljutiti ako ona pođe u park da je traži i da Aglaja sada sedi s knjigom na zelenoj klupi, o kojoj je još pre tri dana govorila, i zbog koje umalo što se nije posvadila sa knezom Š., jer ovaj u položaju te klupe nije nalazio ništa naročito. Videći ih na sastanku i čuvši čudne reči kćerine, Lizaveta Prokofjevna se strašno uplašila, iz mnogih uzroka; ali, pošto je dovela sada sa sobom kneza, zbunila se što je i počela stvar: »Zašto Aglaja ne bi mogla da se sastane i stupi u razgovor s knezom u parku — pa makar to bio i sastanak koji su oni unapred ugovorili?«
— Nemojte misliti, dragi kneže — pribra se ona najzad — da sam vas ovamo domamila da vas uzmem na ispit... jer ja, dragoviću moj, posle onog sinoćnjeg možda još dugo ne bih poželela ni da se vidim s tobom!
Ред 3.931:
— Objasniću vam primerom uzetim, radi jasnosti, iz prakse. Vidite kakav je to čovek: kod njega postoji slabost prema toj kapetanici, kojoj on bez para ne sme ni na oči izići, i kod koje ja danas hoću da ga uhvatim, samo radi njegove sreće. Ali, recimo, kad ne bi bila samo kapetanica, nego da on učini čak neki pravi prestup, no, recimo, neki najnečasniji postupak (mada je on potpuno nesposoban za takvo što), i tada biste, velim ja, jedino blagorodnom, tako reći, nežnošću s njim mogli sve postići, jer je to veoma osetljiv čovek! Verujte da on ni pet dana ne bi izdržao, sam bi došao pa se odao, zaplakao bi i sve bi priznao, a naročito ako se večito i blagorodno na njega deluje putem porodičnog i vašeg nadzora nad svima, tako reći, crtama i stopama njegovim... O, najblagodušniji kneže! — podskoči Lebedev kao u nekom nadahnuću — ja ne tvrdim da je baš on sigurno... Ja sam, tako reći, svu krv svoju za njega gotov, ako ćete odmah, proliti, mada, priznaćete, strast i pijanstvo, i kapetanica, i sve to skupa uzeto mogu dovesti do svega.
— Takvu stvar ja sam, naravno, svagda gotov da pomažem — reče knez ustajući — samo, reći ću vam, Lebedeve, strašno sam zabirnut: recite mi, vi još uvek... jednom reč ju, vi sami kažete da sumnjate na gospodina Ferdiščenka.
:— A da na koga još? Koga i nače, najiskreniji kneže? — sklopi ruke Lebedev, opet se umiljavajući i smešeći se.
Knez se namrgodi i diže se s mesta.
— Vidite, Lukijane Timofejeviču, to je strašno ako čovek tu pogreši. Taj Ferdiščenko... ja ne bih hteo da reknem o njemu što ružno... ali taj Ferdiščenko ... to jest, ko će ga znati... možda je baš i on! ... Ja hoću da kažem da je, možda, on stvarno više kadar takvo što učiniti nego... nego drugi ko.
Ред 3.946:
— Budite uvereni, najblagodušniji, najiskreniji i najplemenitiji kneže — uzviknu Lebedev u očiglednom nadahnuću — budite uvereni da će sve ovo umreti u mom najblagorodnijem srcu! Laganim stopama, zajedno! Laganim stopama, zajedno! A ja ću, ako treba, i svu krv svoju ... Presvetli kneže, ja sam nizak i dušom i duhom, ali zapitajte koga hoćete, čak i podlaca, ne samo niskog čoveka, s kim mu je milije i lakše imati posla: da li sa takvim kao i
on podlacem, ili sa najblagorodnijim čovekom kao što ste vi, najiskreniji kneže? On će vam odgovoriti: sa najblagorodnijim čovekom, i u tom je pobeda vrline! Do viđenja, mnogopoštovani kneže. Laganim stopama ... laganim stopama, i zajedno ...
===X===
Knez razumede, najzad, zašto se ledio svaki put kada bi dodirnuo ona tri pisma, i zašto je odlagao trenutak da ih čita — do samog večera. Kad se još jutros zaneo bio u težak san na divanu, još nikako se ne odlučujući da otvori neki od tri koverta, njemu se opet prisnio težak san, i opet mu je u san dolazila ona ista »prestupnica«. Opet je gledala u njega sa blistavim suzama na dugim trepavicama, opet ga je zvala da pođe za njom, a on se opet trgao iza sna, kao maločas, bolno se sećajući njenoga lica. I već htede da pođe k njoj odmah, ali nije mogao; najzad, skoro u očajanju otvori pisma, pa poče da ih čita.
I ta su pisma ličila na san. Neki put u snu vidite čudna priviđenja, nemogućna i neprirodna: kad se probudite, vi se jasno sećate, i, čudite se neobičnoj činjenici. Pre svega se sećate da vas razum nije ostavljao za sve vreme vašeg sna; sećate se čak da ste postupili neobično razborito i logično za sve to dugo, dugo vreme kad su vas okružavale ubice, kad su vas nadmudrivali, krili svoje namere, ponašali se s vama prijateljski, dok im je oružje već bilo spremno i oni samo čekali nekakav znak. Sećate se kako ste ih najzad oštroumno obmanuli
Ред 3.973:
— Dvanaest i po. Mi uvek u jedan ležerno.
— Ah, a ja sam mislio da je... devet i po.
:— Lepo, bogami! — prsnu ona u smeh. — A što večeras niste došli? Možda vas je neko i čekao.
— Ja sam ... mislio ... — mrmljao je on odlazeći.
— Do viđenja! Ala ću sutra sve da ih nasrnejem!
Ред 3.998:
— Nisam, nisam, nisam! — viknu knez s bezgraničnom tugom.
— Taman posla da kažeš: »Jesam!« — ljutito se zasmeja Rogožin, pa ode ne osvrnuvši se.
==ČETVRTI DEO
===I===
Prošla je možda nedelja dana od onog sastanka na zelenoj klupi dvaju lica naše pripovetke. Jednog vedrog jutra, oko deset i po, Varvara Ardalionovna Pticina, koja je izašla da poseti neke svoje poznanike, vrati se kući veoma tužna i zamišljena.
Ima ljudi o kojima je teško reći nešto što bi ih predstavilo odjednom i potpuno u njihovom najtipičnijem i najkarakterističnijem vidu. To su ljudi koje obično nazivaju »prosečnim«, »većinom«, i koji stvarno čine ogroman deo svakog društva. Pisci se u svojim romanima i pripovetkama najčešće trude da uzmu tipove iz društva i da ih predstave slikovito i umetnički, tipove koji se vanredno retko susreću u celini, u stvarnosti, a koji su, međutim, skoro stvarniji i od same stvarnosti. Potkolesin kao tip možda je i preuveličan ali nikako nije ono što ne postoji. Koliko li je pametnih ljudi koji su, doznavši od Gogolja za Potkolesina, odmah počeli nalaziti da desetine i stotine njihovih dobrih poznanika i prijatelja neobično liče na Potkolesina. Oni su i pre Gogolja znali da su ti njihovi prijatelji isti kao i Potkolesin, samo što još nisu znali da se baš tako zovu. Istina, mladoženje vanredno retko iskaču kroz prozor uoči samog venčanja stoga što je to, da i ne govorimo o drugom, nezgodno; no i pored toga, koliko li je mladoženja, i to ljudi uglednih i pametnih, bilo gotovo da već na venčanju sami sebe u dubini svesti priznaju za Potkolesine. Isto tako, ne viču svi muževi na svakom koraku: »Tu l'as voulu, Georges Dandin!« Ali, zaboga, koliko li se miliona i biliona puta taj uzvik oteo iz srca muževa celoga sveta posle njihovog medenog meseca, a ko zna, možda već i drugoga dana po svadbi?
Линија 4.010 ⟶ 4.011:
Ličnost iz naše pripovetke, Gavrilo Ardalionovič Ivolgin spadao je u drugu klasu: on je spadao u klasu ljudi »mnogo pametnijih«, premda je ceo, od glave do pete, bio obuzet željom za originalnošću. Ali ta klasa, kao što smo već napomenuli, znatno je nesrećnija od prve. U tome i jeste stvar što pametan »običan« čovek, ako čak i uobražava neki put (pa, bogme, i u toku celog života) da je genijalan i vrlo originalan, ipak zato čuva u svome srcu crvića sumnje, koji dovodi dotle da takav jedan pametan čovek završuje ponekad potpunim očajanjem; a ako sagne glavu, on to čini potpuno zatrovan taštinom, koju u sebi potiskuje. Uostalom, mi smo, u svakom slučaju, uzeli krajnost: kod ogromne većine pametnijih ljudi te klase stvari ne uzimaju tako tragičan obrt; u najgorem slučaju, pod starost im jetra više ili manje oboli, pa se na tome sve svrši. No, ipak pre no što se smire i pokore, ti ljudi se ponekad neobično dugo kočopere, počinjući u mladosti, pa sve do godina kad se klone, a sve iz želje za originalnošću.
Dešavaju se i čudnovati slučajevi: iz želje za originalnošću mnogi pošten čovek gotov je da se odluči čak i na niskost; događa se da je po neki od tih nesrećnika ne samo pošten nego čak i dobar, proviđenje svoje porodice, izdržava i hrani svojim radom i tuđine, a ne samo svoje. I šta? Celog života ne može da se smiri! Za njega ni najmanje nije umirujuća niti utešna misao što je tako lepo ispunio svoje čovečanske obaveze; naprotiv, ta misao ga još jedi: »Gle«, veli, »u šta sam utucao ceo svoj život, eto šta mi je vezalo i ruke i noge, eto šta mi je smetalo da izmislim barut! Da nije toga bilo, ja bih, možda, neizostavno pronašao ili barut ili Ameriku, pouzdano baš ne znam šta, samo neizostavno bih pronašao!« Najkarakterističnije je kod te gospode to što oni zbilja celog svog veka ne mogu pouzdano da uoče šta bi kao imali da pronađu barut ili Ameriku? Ali patnje usled čežnje za onim što treba da pronađu našlo bi se u njih koliko u Kolumba ili Galileja.
:Gavrilo Ardalionovič baš je u tom duhu počinjao; ali samo je tek počinjao. Dugo je još imao da se batrga. Duboko i stalno osećanje svoje nedarovitosti i u isto vreme neodoljiva želja da sebe uveri kako je neobično samostalan čovek, veoma su izranjavili njegovo srce, gotovo još od dečačkih godina. Bio je to mladić sa zavidljivim i nenurnim željama, a, izgleda, već se rodio sa razdraženim živcima. On je tu nestalnost svojih želja shvatio kao njihovu snagu. Pri svojoj strasnoj želji da se ističe, on je bio gotov ponekad i na sasvim nerazmišljen korak; ali čim bi došlo do nerazumnog koraka, naš junak bi se uvek pokazivao suviše pametan da se na njega odluči. To ga je ubijalo. On bi se, možda, odlučio u zgodnom trenutku i na najpodlije delo, samo da bi dostigao nešto od onoga čemu je težio; ali kao za pakost, čim bi stvar dolazila do odlučujućeg trenutka, on bi se svagda pokazivao i suviše pošten za podlost. (Na neku sitniju podlost on je, inače, uvek bio gotov.)
Sa odvratnošću i sa mržnjom gledao je na sirotinju i na pad svoje porodice. Čak se i majci obraćao s neke visine, prezrivo, i pored toga što je vrlo dobro shvatio da su ugled i karakter njegove majke zasad još bili glavni oslonac i njegove karijere. Stupivši u službu kod Jepančina, on je odmah rekao sebi: »Kad već moram biti podlac, onda ću da budem podlac do kraja — samo da se postigne cilj«, ali skoro nikada nije u podlosti terao do kraja. A i zašto je uobrazio da će neizostavno morati da čini podlosti? On se tada od Aglaje prosto uplašio, ali od nje nije dizao ruke, nego je stvar otezao — »za svaki slučaj« — premda nikad nije ozbiljno verovao da će se ona spustiti do njega. Zatim, za vreme svoje veze sa Nastasjom Filipovnom, on je najednom uobrazio da je krajnji cilj novac.
»Ako moraš da budeš podlac, budi podlac do kraja«, ponavljaše on sebi tada svakog dana sa samozadovoljstvom, ali i s izvesnim strahom. »A ako već postupam kao podlac, onda bar da dođem do vrha«, hrabrio je sebe svakog časa. »Šablonski čovek bi se u takvim slučajevima uplašio, a mi se nećemo uplašiti!« Izgubivši Aglaju i utučen zbog okolnosti, on sasvim klonu duhom, i zbilja donese knezu novac koji mu je tada bacila sumanuta žena, a koji je njoj doneo jedan takođe lud čovek.
Линија 4.025 ⟶ 4.026:
— Vi još uvek po starom?
— Kakvo staro! — uzviknu Ganja. — Staro! Sad već sam đavo neka zna šta se dešava, a ne staro! Starac je počeo da besni... mati kuka i plače. Tako mi boga, Varja, ti kako znaš, ali ja ću ga isterati iz kuće ili... ili ću sam od vas otići — dodade on, verovatno se setivši da ne može nikoga terati iz tuđe kuće.
:— Treba biti snishodljiv — promrmlja Varja.
— Prema čemu snishodljiv? Prema kome? — planu Ganja. — Zar prema njegovom čudu i
pokoru? Ne, ti kako znaš, ali ovako dalje ne ide! Ne ide, ne ide, ne ide! I kakav je to samo
Линија 4.066 ⟶ 4.067:
— Šta ti je? Kuda ćeš? — govorila je ona. — Ako ga pustiš, on će još gore učiniti: zaći će od kuće do kuće!
— Šta je on tamo počinio? šta je govorio?
:— Ama oni ni sami ne znaju da kažu, niti su ga razumeli. Samo ih je sve uplašio. Došao je k Ivanu Fjodoroviču, ali njega nije našao kod kuće; potražio je Lizavetu Prokofjevnu. Najpre ju je molio da mu nađe mesto, službu, a zatim je počeo na nas da se žali, na mene, na mog muža, a naročito na tebe... Svašta im je napričao.
— Nisi zar mogla da doznaš? — drhtao je Ganja kao u histeriji.
— Ama kako? Jer on sam jedva da je shvatio šta im je pričao, a možda mi ni oni nisu sve kazali...
Линија 4.100 ⟶ 4.101:
— Ja njega ne mrzim, nego ga prezirem — oholo reče Ganja. — Da, da, iako ga mrzim, neka! — viknu on najednom sa neobičnom jarošću. — I to ću mu u oči reći, čak i kad bude umirao na jastuku! Da si čitala njegovu ispovest, bože, kakva je to naivna drskost! To je poručnik Pirogov, to je Nozdrev u tragediji, a glavno: balavac! ... O, sa kakvim bih ga zadovoljstvom tada bio išibao, baš zato da ga začudim. Sad se on svima sveti zbog toga što tada nije uspeo ... Ali šta je tamo? To je opet galama! Sta je sad opet? Ja to najzad neću više da trpim — uzviknu on Pticinu, koji je ulazio u sobu — šta je to, dokle ćemo tako dospeti, najzad? To je ... to ...
Ali galama se brzo približavala, vrata se odjednom otvoriše, i stari Ivolgin, ljutit, sav pocrveneo, potresen, izvan sebe, sad nasrnu na Pticina. Za starcem su išli Nina Aleksandrovna, Kolja, a iza njih — Ipolit.
===II===
Već je peti dan kako je Ipolit prešao k Pticinu. To se desilo nekako prirodno, bez naročitih razgovora i bez i kakvog nesporazuma između njega i kneza. Oni ne samo što se nisu posvađali nego su , na izgled, još kao prijatelji rastali. Gavrilo Ardalionovič, onako
neprijateljski raspoložen prema I politu one večeri, dođe sam da ga obiđe, doduše tek trećeg dana posle događaja, rukovođen verovatno nekakvom iznenadnom mišlju. Nekako i Rogožin poče da dolazi k bolesniku. Knezu se u prvo vreme činilo da će bolje biti za »jadnog dečka« ako pređe u drugu kuću. Za vreme preseljenja Ipolit je govorio da ide k Pticinu, »koji je tako dobar da mu daje kutak« i, kao naročito, nijednom se nije izrazio da prelazi k Ganji, iako se Ganja zauzimao da ga prime u kuću. Ganja je to odmah primetio i uvređeno zatvorio u svoje srce.
Линија 4.170 ⟶ 4.171:
— Ali vi od najobičnije stvari pravite ko zna šta! — viknu Varja.
— Rekao sam ti: »spletkaš i derište« — reče Ganja.
:— Dozvolite, Varvara Ardalionovna, nastavljam. Ja kneza, naravno, ne mogu ni voleti ni poštovati; no, on je čovek nesumnjivo dobar, iako je inače... prilično smešan. Ali nikako ne
bih imao razloga da ga mrzim; vašem bratu ništa nisam kazao kad me je podbadao protiv kneza; računao sam baš da se pri raspletu nasmejem. Znao sam da će mi se vaš brat izgovoriti i da će strašno promašiti. Pa tako se i desilo ... Ja sam sad gotov da ga poštedim, no jedino iz poštovanja prema vama, Varvara Ardalionovna. Ali pošto sam vam objasnio da mene nije tako lako na udicu uhvatiti, ja ću vam objasniti i to zašto sam baš toliko hteo da nasamarim vašeg brata. Znajte da sam to učinio iz mržnje, to vam otvoreno priznajem. Umirući (jer ja ću ipak umreti iako sam se, kao što vi tvrdite, ugojio), umirući, ja sam osetio da ću otići u raj neuporedivo mirniji ako mi pođe za rukom da nasamarim makar jednog predstavnika one neizbrojne vrste ljudi koji su me kroz moj život progonili, koje sam mrzeo celog svog veka, i čija je tako izrazita slika vaš uvaženi brat. Ja vas mrzim, Gavrilo Ardalionoviču, samo zbog toga, vama će to možda, izgledati čudno, samo zbog toga što ste vi tip i ovaploćenje, oličenje i vrhunac najdrskijeg, sobom zadovoljnog, najvulgarnijeg i odvratnog ćiftinstva! Vi ste naduti ćifta, ćifta koji ne sumnja, nego je olimpijski miran; vi ste banalnost svih banalnosti!
... Ni najmanjoj sopstvenoj ideji nije suđeno da se zametne ni u vašem umu ni u vašem srcu
Линија 4.197 ⟶ 4.198:
Susedi su zbilja sve čuli. Varja istrča iz sobe.
Kad Varja izađe, Ganja uze sa stola pisamce, poljubi ga, coknu jezikom i poskoči.
===III===
Uzbuna sa generalom u svako drugo vreme ostala bi bez posledica. I ranije je bilo s njim iznenadnih ludorija, sličnih ovoj, iako retko, jer je, uopšte govoreći, bio čovek veoma miran i sa skoro dobrim naklonostima. On je možda sto puta stupao u borbu sa pometnjom koja ga je bila obuzela poslednjih godina. Odjedared bi se sećao da je »otac porodice«, mirio se sa ženom, plakao bi iskreno. Do obožavanja je poštovao Ninu Aleksandrovnu zbog toga što mu je ona tako mnogo, ćuteći, praštala i volela ga čak i u njegovom luđačkom i ponižavajućem stanju. Ali ta velikodušna borba sa pometnjom obično nije dugo trajala; general je bio suviše nagao čovek, iako na svoj način; on obično nije mogao podneti pokajnički i prazan život u svojoj porodici i završavao bi pobunom; padao bi u vatru, zbog čega bi sam sebi možda već istog trenutka prebacivao, ali nije mogao izdržati. Svađao se, počinjao je da govori nekim kitnjastim stilom i krasnorečivo; zahtevao je da mu se odaje prekomerno i nemoguće poštovanje, i, na kraju krajeva, nestajao bi iz kuće, ponekad čak i na duže vreme. Za poslednje dve godine prilike njegove porodice bile su mu poznate samo uopšte, ili po čuvenju; inače je prestao da u njih podrobnije ulazi, ne osećajući nimalo volje za to.
Ali ovog puta se u »uzbuni sa generalom« pojavilo nešto neobično; svi su kao znali nešto, a svi kao da su se bojali da nešto pomenu. General se »zvanično« pojavio u porodici, to jest kod Nine Aleksandrovne, tek pre tri dana, ali nekako ne smireno i ne pokajnički, kako se to pri pređašnjim njegovim »pojavama« dešavalo, nego, naprotiv, neobično ljut i jedak. Bio je govorljiv, nemiran, započinjao je razgovor sa svima s kojima se susretao, vatreno, i kao da je naletao na sabesednike, ali sve o stvarima toliko raznolikim i neočekivanim da se nikako nije moglo dokučiti šta ga, u stvari, toliko uznemiruje.
Линија 4.240 ⟶ 4.241:
— Ne drukčije! Tako je i sad, tako je i u ovom slučaju! Dolazeći u dodir s vama i prateći vas srcem i mislima, govorio sam sebi: prijateljsko poverenje ne zaslužujem, ali u svojstvu stanodavca možda bih mogao dobiti u svoje vreme, za očekivani rok, tako reći, nalog ili bar obaveštenje zbog izvesnih predstojećih i očekivanih promena ...
Izgovarajući to, Lebedev se sav upi svojim oštrim očicama u kneza, koji ga je sa čuđenjem posmatrao; on se još uvek nadao da će zadovoljiti svoju radoznalost.
:— Baš ništa ne razumem — viknu knez skoro ljutito — i... vi ste jedan strašan intrigant! — nasmeja se odjednom najiskrenijim smehom.
U isti čas se nasmeja i Lebedev, a pogled mu zasija i jasno izrazi da su se njegove nade razvedrile, pa čak i udvostručile.
— I znate li šta ću vam još reći, Lukijane Timofejeviču? Nemojte, molim vas, samo da se ljutite na mene, ali ja se čudim vašoj naivnosti, i to ne samo vašoj. Vi sa takvom naivnošću očekujete nešto od mene, eto baš sad, ovog trenutka, da mi je čisto nezgodno, i sramota me je pred vama što nemam ništa čime bih vas zadovoljio; ali kunem vam se da prosto ništa nemam, možete li to da zamislite!
Линија 4.294 ⟶ 4.295:
— Laganim korakom, laganim korakom!
Iako je stvar bila svršena, knez ipak ostade zabrinut, skoro još više nego dotle. On je nestrpljivo čekao sutrašnji sastanak s generalom.
===IV===
Ugovoreno vreme bilo je dvanaest časova, ali knez sasvim iznenadno zadocni. Vrativši se kući, tamo zateče generala, koji ga je čekao. Na prvi pogled primeti da je ovaj nezadovoljan, i to baš stoga što je morao da čeka. Izvinivši se, knez brže sede, ali nekako čudno se plašeći, baš kao da mu je gost bio od porculana, pa se neprestano bojao da ga ne razbije. Pre se on nikad nije snebivao pred generalom, nije mu padalo ni na pamet da se snebiva. No sad uvide da je ovo sasvim drugi čovek od onog jučerašnjeg: umesto zbunjenosti i rasejanosti, danas se na njemu opažala neka neobična uzdržanost; moglo se zaključiti da je pred vama čovek koji se na nešto konačno odlučio. Mir je, uostalom, bio više spoljašnji nego stvaran. Ali, u svakom slučaju, gost je bio otmeno slobodan, mada sa uzdržanim dostojanstvom. Čak se u prvi mah ponašao prema knezu kao s nekom snishodljivošću — baš onako kao što bivaju neki put otmeno slobodni poneki ponositi, ali nepravično uvređeni ljudi. Govorio je toplo, iako ne bez izvesne gorčine u tonu.
— Vaša knjiga, što sam je juče uzeo od vas — značajno klimnu on prema knjizi koju je doneo i koja je ležala na stolu — hvala.
Линија 4.390 ⟶ 4.391:
Kolja se istrže, dograbi generala za ramena pa se unezvereno zagleda u njega. Starac pocrvene, usne mu pomodreše, sitni grčevi mu preletahu preko lica. Najednom se opusti i poče lagano da pada na Koljine ruke.
— Kaplja! — uzviknu ovaj što je mogao jače, setivši se najzad u čemu je stvar.
===V===
Istina, Varvara Ardalionovna je u razgovoru s bratom donekle preuveličala tačnost svojih vesti o veridbi kneza sa Aglajom Jepančinom. Možda je, kao dalekovida žena, naslutila ono što se imalo dogoditi u bliskoj budućnosti; možda ona, ozlojeđena zbog nada koje se sad kao dim rasturiše (u koje ni sama stvarno nije verovala), zbog ljudske slabosti nije mogla da se odrekne zadovoljstva da preuveličavanjem nevolje ulije još više otrova u srce brata, mada ga je, uostalom, iskreno i saosećajno volela.
Ali, u svakom slučaju, ona nije mogla dobiti od svojih drugarica, Jepančinih, tako tačna obaveštenja; bilo je samo aluzija, nedovršenih reči, prećutkivanja i zagonetki. A možda su Aglajine sestre i namerno nešto više rekle da tako i one što od Varvare Ardalionovne doznaju. Moglo je biti, najzad, i to da ni one nisu htele da se odreknu ženskog uživanja da malo najede drugaricu, pa makar bila iz detinjstva, jer nije mogućno da one ne prozru u toku tolikog vremena makar jedan delić njenih planova.
Линија 4.548 ⟶ 4.549:
— Prođite pored nas i oprostite nam što smo srećni! — reče knez tihim glasom.
— Ha-ha-ha! To sam i mislio. Očekivao sam kao sigurno nešto u tom duhu. Ipak ste vi... ipak ste vi... No, no! Krasnorečiv svet! Do viđenja! Do viđenja!
===VI===
:O večernjem skupu u vili Jepančinih, na koji je očekivana Bjelokonska, Varvara Ardalionovna potpuno tačno izvesti brata. Goste su očekivali baš toga dana; ali i ovoga puta ona se izrazi o tome nešto oštrije nego što je trebalo. Istina, stvar se dogodila suviše žurno i čak sa nekim potpuno suvišnim uzbuđenjem, baš stoga što se u toj kući »sve radilo onako kako se nigde ne radi«. Sve se to objašnjavalo nestrpljivošću Lizavete Prokofjevne, koja »nije htela više da sumnja«, i toplom nežnošću oba roditeljska srca zbog sreće svoje ljubimice kćeri.
Osim toga, Bjelokonska je uskoro imala da otputuje; a pošto je njena protekcija u otmenim krugovima zbilja mnogo značila, i pošto su se nadali da će ona biti knezu naklonjena, roditelji su računali da će ti krugovi primiti Aglajinog verenika iz ruku uticajne babe, a osim toga, ako u tome baš i bude nečeg neobičnog, to će pod takvim pokroviteljstvom izgledati mnogo manje neobično. Cela stvar je baš i bila u tome što roditelji nikako nisu bili u stanju da reše: »ima li, i u kolikoj baš meri ima u svemu tome nečeg neobičnog? Ili uopšte nema?« Prijateljsko i otvoreno mišljenje uglednih i merodavnih ljudi baš bi dobro došlo u ovom času, kada, zbog Aglajinog držanja, još ništa konačno nije bilo rešeno. U svakom slučaju, pre ili posle, knez je morao biti uveden u više krugove, o kojima nije imao ni najmanjeg pojma. Ukratko, nameravali su da ga »pokažu«. Međutim, večernje poselo je ipak predviđeno skromno. Očekivani su samo »domaći prijatelji« u najmanjem broju. Osim Bjelokonske trebalo je da dođe još jedna dama, žena vrlo uglednog gospodina i čoveka od visokog položaja. Od mladih ljudi računalo se gotovo samo na Jevgenija Pavloviča. On je imao doći kao pratilac Bjelokonske.
O dolasku Bjelokonske knez je bio obavešten možda na čitava tri dana ranije. On je, naravno, primetio uzrujan izgled članova porodice, čak je po nekim brižnim napomenama i nedovršenim rečenicama osetio da oni strahuju zbog utiska koji bi on mogao učiniti. Ali Jepančini, svi do jednog, stekoše uverenje da on u svojoj naivnosti nikako nije u stanju da se dose ti da su oni zbog njega tako brižni. Zato su, gledajući ga, svi u sebi bili setni. On sam, pak, gotovo i nije pridavao nikakvu važnost predstojećem događaju; bio je zauzet nečim sasvim drugim: Aglaja je postajala svakog časa sve ćudljivija i sumornija — to ga je ubijalo. Kad je doznao da očekuju i Jevgenija Pavloviča, on se veoma obradova, pa reče kako i on već odavno želi da ga vidi. Te reči nekako se nikome ne dopadoše; Aglaja ljutito izađe iz sobe, i tek dockan uveče, oko ponoći, kad je knez već odlazio, ona nađe priliku da mu kaže nekoliko reči nasamo, ispraćajući ga.
Линија 4.613 ⟶ 4.614:
— Posle se već zna: umalo što me nije istukla, to jest za dlaku je falilo, tako da se čak može smatrati i da me je istukla. A pismo mi je bacila. Istina, već je, kanda, htela da ga zadrži, video sam, primetio sam, ali se predomislila pa mi ga baci. »Kad su tebi, takvom, poverili da ga predaš, a ti ga i predaj ...« Čak se našla uvređena! Jer kad se ni preda mnom nije postidela da to kaže, onda se, znači, našla uvređena. Plahovit karakter.
— Pa gde je sad to pismo?
:— Još uvek je kod mene. Evo ga.
I on predade knezu Aglajino pismo za Gavrila Ardalionoviča, koje je ovaj, likujući, još istog jutra, dva sata docnije, pokazao sestri.
— Ovo pismo ne može ostati kod vas.
Линија 4.654 ⟶ 4.655:
pogleda, i kao da beše zadovoljna njime. Malo-pomalo on se osećaše sav srećan. Njegove nedavne »fantastične« misli i strahovanja (posle razgovora sa Lebedevom), kad ih se iznenada ali često sećao, izgledali su mu kao nemogućan pa i smešan san! (I bez toga, njegova prva, iako nesvesna želja, malopre i celog dana beše da nekako tako udesi da ne veruje u onaj san.)
Govorio je malo, pa i to samo na pitanja, tako da najzad sasvim ućuta, te je samo sedeo i slušao, ah se videlo da se sav topi od miline. Malo-pomalo i u njemu samom se pripremi nešto nalik na neko nadahnuće, gotovo da izbije pri prvoj prilici... Progovorio je, pak, slučajno, opet odgovarajući na pitanje, i, izgleda, sasvim bez naročite namere ...
===VII===
:Dok je sa uživanjem gledao u Aglaju, koja je veselo razgovarala sa knezom N. i Jevgenijem Pavlovičem, najednom onaj stariji gospodin angloman, koji je zanimao »velikodostojnika« u drugom uglu i oduševljeno mu nešto pričao — najednom pomenu ime Nikolaja Andrejeviča Pavliščeva. Knez se brzo okrenu prema njima pa poče da sluša.
Reč je bila o današnjem stanju i nekim neredima na vlasteoskim imanjima, u n-skoj guberniji. Anglomanovo pričanje je, svakako, imalo u sebi i nešto veselo, jer starac poče najzad da se smeje zajedljivom govornikovom raspoloženju. Ovaj je pričao tečno i nekako mrzovoljno otežući reči, sa lakim naglaskom na samoglasnicima; pričao je kako je bio primoran, i to baš današnjim stanjem, da proda jedno svoje krasno imanje u n-skoj guberniji, premda nemajući naročitu potrebu za novcem, upola cene, a u isto vreme da zadrži drugo imanje, upropašćeno, nerentabilno, i pod parnicom, i povrh svega još da doplati za njega. »Da bih izbegao još i parnicu sa naslednicima Pavliščevljevog imanja, digoh ruke i — pobegoh! Još jedno ili dva takva nasledstva, i ja sam propao. A imao sam tamo da dobijem tri hiljade lanaca najbolje zemlje!«
— Eto vidiš... Ivan Petrovič je rod pokojnom Nikolaju Andrejeviču Pavliščevu. A ti si, čini mi se, tražio rodbinu — tiho reče knezu Ivan Fjodorovič, koji se odnekud nađe u blizini, pa mu pade u oči kneževa napregnuta pažnja s kojom je slušao taj razgovor. Dotle je Jepančin zanimao svog šefa, generala, ali je već odavno primetio potpunu povučenost Lava Nikolajeviča, pa je počeo da se uznemiruje. On je želeo da ga malo uvuče u razgovor, te da ga tako po drugi put pokaže i preporuči »visokim osobama«.
Линија 4.763 ⟶ 4.764:
— Tome se od tebe ne bih nadala — reče ona ogorčeno — on je kao mladoženja nemogućan, to znam, i hvala bogu što se ovako desilo; ali od tebe takve reči nisam očekivala. Mislila sam da ćeš sasvim drukčija biti. Ja bih sve one od juče rasterala, a njega bih zadržala ... eto kakav je on čovek!...
Tu najednom stade, čisto i sama uplaši vši se onoga što je rekla. Ali da je samo znala koliko je nepravična bila prema svojoj kćeri u tom trenutku! U Aglajinoj glavi je sve već bilo odlučeno. Ona je samo čekala trenutak koji je imao sve da reši, i svaka napomena, svaki nepažljiv dodir je kao duboka rana razdirao njeno srce.
===VIII===
I za kneza to jutro poče pod uticajem teških predosećanja; njih je mogućno bilo objasniti njegovim bolesnim stanjem, ali on je bio i suviše tužan bez određenog uzroka i to ga je najviše tištalo. Istina, pred njim su bile jarke, teške i bolne činjenice, no njegova tuga je išla dalje od svega čega se sećao; on je shvatio da se ovako sam ne može umiriti. Malo- pomalo, u njemu se ukoreni očekivanje da će mu se baš danas desiti nešto značajno i odlučujuće. Sinoćni njegov napad beše od lakših; osim teškog neraspoloženja, nekog pritiska u glavi i bola u rukama nije osećao nikakve druge tegobe. Glava mu je radila dosta jasno, mada mu je duša bila bolna. Ustao je prilično kasno i odmah se jasno seti sinoćne večeri. Premda ne sasvim podrobno, ali ipak se seti i toga kako su ga pola časa posle napada doveli kući. Doznade da je već dolazio čovek od Jepančinih da čuje kako mu je. Oko jedanaest i po dođe i drugi; to mu beše prijatno. Vera Lebedeva stigla je među prvima da ga poseti i da ga podvori. U prvom trenutku kad ga je videla, ona se zaplaka, ali kad je knez odmah zatim umiri, ona se zasmeja. Njega nekako najednom iznenadi veliko sažaljenje te devojke prema njemu; on dohvati njenu ruku pa je poljubi. Vera planu.
— Ah, šta vam je, šta radite? — viknu ona, uplašena, brzo trgnuvši ruku.
Линија 4.900 ⟶ 4.901:
— Moj si! Moj si! — kriknu ona. — Je li otišla ta gorda gospođica? Ha-ha-ha! — smejala se histerično — ha-ha-ha! A ja ga davala toj gospođici! Zašto? Radi čega? Luda sam! Luda sam! ... Odlazi, Rogožine, ha-ha-ha!
Rogožin ih ukočeno pogleda, ne reče ni reči, uze šešir pa izađe. Deset minuta docnije knez je sedeo pored Nastasje Filipovne ne skidajući pogled sa nje, pa ju je obema rukama milovao po glavi i po licu, kao malo dete. Smejao se na njen smeh, a bio je gotov da plače gledajući njene suze. Ništa nije govorio, nego je samo pažljivo osluškivao njeno šaputanje, na mahove ushićeno i bez veze. Teško da je šta mogao razumeti, nego se tiho smešio, i čim bi mu se učinilo da je njoj opet teško ili da plače, da prebacuje ili da se žali, on bi odmah opet počinjao da je miluje po glavi i da je nežno gladi po obrazima tešeći je i tepajući joj kao detetu.
===IX===
Prošle su dve nedelje od događaja ispričanog u prošloj glavi, a položaj lica iz našeg romana se toliko izmenio da nam je sad veoma teško da pristupimo produženju priče bez naročitih objašnjenja. Međutim, mi osećamo da se moramo ograničiti na jednostavno izlaganje činjenica, po mogućstvu bez naročitih objašnjenja, i to iz vrlo prostog razloga: jer je i nama samima u mnogim slučajevima vrlo teško da objasnimo prošle događaje. Takvo upozorenje sa naše strane mora čitaocu izgledati veoma čudno i nejasno: jer kako se može pripovedati ono o čemu čovek sam nema prečišćene pojmove, niti svoje lično mišljenje? Da ne bismo doveli sebe u još lažniji položaj, najbolje da pokušamo da objasnimo na primeru, pa će možda blagonakloni čitalac razumeti šta upravo nama čini teškoće, tim pre što taj primer neće biti neko odstupanje, već, naprotiv, direktan i neposredan nastavak naše priče.
Posle dve nedelje, to jest već početkom jula i u toku te dve nedelje, povest o našem junaku, a naročito poslednji događaj u toj povesti, pretvaraju se u čudnu, veoma zanimljivu,
Линија 4.973 ⟶ 4.974:
— Nemojte, kneže, nemojte! Oslobodite me takvih poruka... ne mogu!
Oni se rastadoše. Jevgenije Pavlovič ode sa čudnim uverenjem, i po njegovom mišljenju je izlazilo da knez donekle nije pri čistoj svesti. Sta samo znači ono lice koga se on boji, i koje on toliko voli! I, u isto vreme, on će zaista možda umreti bez Aglaje, tako da Aglaja možda nikada neće doznati da je on toliko voli! Ha-ha! I kako on to njih obe voli? Nekakvim dvema raznim ljubavima? Zanimljivo ... Jadni idiot! I šta će sad biti s njim?
===X===
No knez nije umro do svoje svadbe — ni na javi niti u snu, kako je nagovestio Jevgeniju Pavloviču. Možda je on zbilja rđavo spavao i sanjao teške snove; ali danju, dok je bio u društvu, izgledao je zdrav, čak i zadovoljan, tek ponekad bi se zamislio, i to samo kad bi bio sam. Sa svadbom se žurilo; ona je imala da bude na nedelju dana posle posete Jevgenija Pavloviča. Pri takvoj žurbi i najbolji kneževi prijatelji, sve i da ih je imao, morali bi dići ruke od napora da »spasu« poludelog jadnika. Govorilo se da je poseta Jevgenija Pavloviča bila unekoliko delo generala Ivana Fjodoroviča i Lizavete Prokofjevne. Ali baš da su njih dvoje zbog beskrajne dobrote svog srca i želeli sa spasu jadnog bezumnika od propasti, ipak bi se, naravno, morali ograničiti samo na ovaj slab pokušaj; ni po svom položaju, pa ni po duševnom raspoloženju, možda (a to je i prirodno), oni nisu mogli učiniti više.
Mi smo pomenuli da se i kneževa okolina donekle bunila protiv kneza. Vera Lebedeva se, uostalom, zadovoljila time što je u samoći plakala, a zatim time što je sad više ostajala kod kuće, a knezu svraćala rede nego ranije. Kolja je u to vreme bio zauzet sahranom oca; starac je umro od drugog udara, osam dana posle prvog. Knez je svim srcem učestvovao u porodičnoj žalosti, i prvih dana je po nekoliko časova provodio kod Nine Aleksandrovne; bio je na sahrani i u crkvi. Mnogi su primetili da je svet koji se nalazio u crkvi dočekivao i ispraćao kneza nehotičnim šapatom. Isto to se događalo i na ulicama i u parku: kad bi on prošao ili se provezao, čuo bi se govor, izgovarali bi njegovo ime, pokazivali bi na njega, čulo bi se i ime Nastasje Filipovne.
Линија 5.041 ⟶ 5.042:
Pri odlasku ona zaviri kod kneza. On je sedeo za stolom, naslonjen na oba lakta i pokrivši glavu rukama. Ona mu polako priđe pa ga dodirnu po ramenu; knez je čisto zbunjen pogleda i skoro čitav minut kao da se nečega sećao. Ali setivši se i shvativši sve, on se najednom neobično uzruja. No sve se svrši time što on vrlo vatreno zamoli Veru da mu neko sutra rano lupa na vrata, u sedam časova, za prvi voz. Vera obeća; knez je poče živo mohti da nikome o tome ne govori; ona mu i to obeća, ali najzad, kad već sasvim otvori vrata da izađe, knez je zadrža i po treći put, uze je za ruke, poljubi ih, zatim poljubi i nju u čelo pa joj na nekakav čudan način reče: »Do sutra!« Tako je bar Vera docnije pričala.
Ona ode strašno uplašena zbog njega. Izjutra se malo ohrabri kad je odmah posle sedam, po sporazumu, zakucala na njegova vrata i javila mu da petrogradski voz polazi kroz četvrt časa. Njoj se učini da je on otvarajući vrata bio sasvim vedar, čak i nasmejan. On se te noći skoro nije ni svlačio, ali je ipak spavao. Po njegovom mišljenju, bilo je verovatno da će se još tog dana i vratiti. Prema tome, smatrao je da je samo njoj mogućno i potrebno da kaže u tom trenutku da odlazi u grad.
===XI===
Jedan čas docnije već je bio u Petrogradu, a posle devet je zvonio na vratima Rogožinovog stana. Beše ušao na glavni ulaz, a dugo se niko ne javi da mu otvori. Najzad se otvoriše vrata od stana stare Rogožine, a na njima se pojavi jedna stara, smerna služavka.
— Parten Semjonovič nisu kod kuće — reče ona sa vrata — a koga ste vi želeli?
Линија 5.162 ⟶ 5.163:
— Pa zato što se oseća. A znaš kako ona tamo leži... Dok svane, videceš ... šta je? — Ne možeš da se digneš? — zapita ga Rogožin uplašen i začuđen, videći da knez sav tako drhti da ne može da ustane.
— Noge mi otkazuju — promrmlja — to je od straha, ja to znam. Kad me prođe strah, ustaću
:— Čekaj, da namestim postelju za nas, pa ti lezi... i ja ću do tebe ... pa da slušamo ... Jer ja, brate, još posigurno ne znam... Ja još sad sve ne znam... pa zato i tebi ranije kažem, da i ti sve o tome ranije znaš ...
Mrmljajući te nejasne reči, Rogožin poče da namešta postelje. Videlo se da je on to sa posteljama još jutros možda u sebi smislio. Prošle noći je sam spavao na divanu. Ali na divanu ne bi mogla dvojica da se smeste, a on je hteo da neizostavno obojici namesti, pa je zato sa velikom mukom, preko cele sobe, kod samog ulaza u ložnicu, dovukao jastuke raznih veličina, sa oba divana. Postelja bi nekako nameštena; on priđe knezu, nežno i ushićeno ga uze pod ruku, diže ga, pa ga dovede do postelje; ali se pokaza da je knez mogao i sam da ide; dakle, »strah ga je prolazio«; ali je još uvek drhtao.
— Jer znaš, brate — poče najednom Rogožin namestivši kneza na levi, bolji jastuk, a sam se izduživši desno od njega, onako u odelu, i zabacivši ruke pod glavu — danas je vrućina, pa će brzo početi da se oseća... Da otvorim prozore, bojim se; a kod majke ima saksija sa cvećem, mnogo cveća, i divno miriše; mislio sam da prenesem, ali se bojim da će se Pafnutjevna setiti jer je radoznala.
Линија 5.194 ⟶ 5.195:
Najzad, kad se posle mnogo časova otvoriše vrata i kad uđoše ljudi, oni zatekoše ubicu sasvim bez svesti i u vatri. Knez je sedeo pored njega na jastucima, i svaki put kad god bi bolesnik uzviknuo ili počeo da bunca, on bi brzo prevlačio drhtavom rukom preko njegove
kose i obraza, kao milujući ga i umirujući. Ali on više nije razumevao šta su ga pitali, i nije raspoznavao ljude koji uđoše i koji se okupiše oko njega. I kad bi sad i sam Šnajder došao iz Švajcarske da vidi svog bivšeg učenika i pacijenta, i on bi, setivši se onog stanja u kome je ponekad bivao knez prve godine svog lečenja u Švajcarskoj, odmahnuo rukom i kao nekad rekao: »Idiot!«
==ZAVRŠETAK==
:Učiteljka, koja dojuri u Pavlovsk, uputi se pravo k Darji Aleksejevnoj, koja je još od prethodnog dana bila rastrojena, pa je, ispričavši joj sve što je znala, potpuno uplaši. Obe dame odmah odlučiše da se stave u vezu sa Lebedevom, koji je takođe kao prijatelj svog stanara, a i kao stanodavac, bio vrlo uznemiren. Vera Lebedeva ispriča sve što je znala. Prema savetu Lebedevljevom, bi odlučeno da sve troje odmah odu u Petrograd kako bi se što pre sprečilo ono »što bi vrlo lako moglo da se desi«.
Na taj način se dogodilo da je idućeg jutra oko jedanaest časova Rogožinov stan otvoren u prisustvu policije, Lebedeva, dama i Rogožinovog brata, Semjona Semjonoviča, koji je stanovao u zasebnoj kući u dvorištu. Izviđanju je najviše pripomogla slugina izjava da je uoči toga dana, uveče, video Partena Semjonoviča sa gostom kad su ušli na glavni ulaz, i to nekako krišom. Posle te izjave niko više nije sumnjao da li treba razbiti vrata koja se na zvonjenje nisu otvarala.
Rogožin odleža dva meseca od zapaljenja mozga, a kada ozdravi — isleđenje i suđenje. On dade u svakom pogledu otvorene, tačne i potpuno zadovoljavajuće iskaze, usled čega knez još od samog početka bi oslobođen od suđenja. Rogožin beše ćutljiv u toku pretresa. Nije protivrečio svom veštom i krasnorečivom advokatu, koji je jasno i logično dokazivao da je zločin učinjen samo usled zapaljenja mozga, koje je nastupilo još mnogo pre zločina, zbog duševnih patnji optuženog. Rogožin, sa svoje strane, ništa ne dodade u prilog tome mišljenju, nego, kao i ranije, jasno i određeno potvrdi i seti se svih, pa i najmanjih pojedinosti minulog događaja. Osudiše ga, s obzirom na olakšavajuće okolnosti, na robijaške radove u Sibiru, na petnaest godina, i on sasluša svoju osudu ozbiljno, ćuteći i zamišljeno. Sve njegovo ogromno imanje, osim jednog relativno vrlo malog dela potrošenog u prvim terevenkama, pređe u ruke njegovog brata, Semjona Semjonoviča, na veliko zadovoljstvo ovog poslednjeg. Stara Rogožinica još uvek živi na ovom svetu, i kao da se seća neki put svog ljubimca Partena, ali nejasno; bog je spasao njeno srce i um da ne shvate užas koji je naišao na njen tužni dom.
|